Nista mi vise nije jasno u ovom Porto Riku. Da se malo omoraliziram, a posto sam zaboravila CD sa Copicevom Jezevom kucicom, probala sam naci Price iz davnina na gugl buksi. Nema! Zavrsila sam tako citajuci o Trgu Ivane Brlic-Mazuranic u Slavnoskom nam Brodu. I tako umjesto da se oraspolozim, feljton me neciji samo bacio u ceznutljivost za bakinom bascom i melankoliju za djetinjstvom; pa cak i za Danskom, a i jesenskim ugodjajem u Europi. Nekom ce to mozda zvucati jadno i melodramaticno, kao iz neke sapunjare, ali eto istina je takva da zbog terena vec drugu godinu zaredom propustam jesen. Pa makar u Danskoj ne bilo pecenih kestena, sto mi naravno isto fali, ima bar sarenih suhih listova. Bar sam dio toga dozivjela u listopadu, s tim da do 30og jos nije bilo otpalo svo to lisce u Aarhusu.
Sto mi je pospojilo jos jednu zaruljicu, da su svi kolonizirani otoci i daleki Istok i Zapad vjerojatno preuzeli imena mjeseca prema maticnim im kolonizatorskim zemljama. A moram priznat, listopad i studeni nemaju bas nikakvog smisla u Porto Riku!
Studeni u mom malom svijetu ovdje moza cak i da, posto su labosi na faksu toliko klimatizirani, da ni flis i dodatna dekica ne pomazu. Tako da je moja malenkost odlucila raditi iz kucne rezidencije, koju dijelim sa jednom Skakirom, dva Europljana i 3 domace macke. Bar mi prisutnost macaka nadoknadjuje nostalgiju za vremenima skolskih praznika u bakinoj basci.
