Friday, 15 November 2013

Kasnjenja vlakova i prisilni turizam

____________________________________________________________________
Ponekad, vlakovi kasne.

'I kod prvog piska ili samo sumnjivog suma oni ce ponovno poskakati na noge i navaliti na peron, da ponovno budu vraceni da strpljivo cekaju i pazljivo osluskuju. Jer, ma koliko im se govori i dokazuje, u dnu svesti onu tu "masinu" ne mogu drugacije da shvate, do kao neku brzu, zagonetnu i podmuklu svapsku ujdurmu^, koja neopreznom coveku izmakne dok on okom trepne i koja samo na to gleda: kako da prevari seljaka putnika i da ode bez njega'.

A te svapske masine, po mom vlastitom iskustvu, ama uvijek kasne! Po putu iz Hamburga u Aarhus prekjucer, dovrsavala sam citanje Andriceve 'Na Drini cuprije' (iz koje je i gore navedeni citat). Neki su kasnili, a neki su nam vlakovi po putu bome bili i otkazani. Pa sam tako dosla na ideju da vam kronoloski izlozim neka od svojih pustolovnijih dozivljenih kasnjenja, i prilozim fotke sa usputnog prisilnog turizma. Kao sto cete (nadam se) citati u nastavku, dva su bila u produkciji Deutsche Bahna - pa su mi bas lijepo sjele ove Andriceve za uvod.

2010
Nakon prezivljene prve godine doktorata u Danskoj, a pogotovo prezivljenih prvih asistentskih sati na kolegiju Behavioral ecology, krenuli smo sa studentima istog kolegija na tjedan dana terenske nastave u dolinu Elbe.
Odatle sam hvatala vlak za Berlin, pa onda u Poljsku na internacionalni kongres arahnologa (ICA 2010 Siedlce). Vlak iz Berlina za Varsavu kasnio je 5 punih sati. Prilicno vam to dodje stresno:
 iz Varsave sam jos hvatala vlak na istok za Siedlce - a sljedeceg dana po rasporedu drzala svoj talk. No sta covjek moze, ostavila sam prtljagu na kolodvoru, i krenula u razgledavanje.
Srpanjska vrucina je bila na vrhuncu, otud evo i ova fotka mene u bretelicama ispred Brandenburskih vrata. Uspjela sam uhvatiti zadnji vlak iz Varsave za Siedlce tog dana, pa cak i ospavat nesto prije svog predavanja.


Po povratku sa istog kongresa u Zagreb, ostala sam kratko doma tj. vecinom na Silbi, a onda u Dansku i pakiranje za Indiju. Zasto sad ovo spominje, pa jer uz sve nezgode terenskog rada tamo (postovi iz jeseni 2010e), za divno cudo nikakvih vecih kasnjenja na indijskom subkontitentu se ne sjecam! Indija ionako ima svoj ritam, pa se covjek ni ne cudi kad se sve otegne...
Od mojih putovanja po Indiji, nista nije bilo van indijskih standarda stizanja na vrijeme ...

2012
Predala sam dizertaciju krajem listopada, a onda put Juzne Afrike na jos jedan teren. Christina i ja odlucile smo dovrsiti posao za (moj sad treci) manuskript u pripremi, i to u SRA gdje smo na samoj granici Krugera konacno imale simpatrijske subsocijalne i socijalne stegice (onaj rod Ereseida, jel...). Po povratku sa troipoltjednog terena, a pred bozicne praznike, letila sam u Kopenhagen na vikend razgledavanje grada sa Larsom. A onda sljedeci dan po povratku iz Afrike let za Zg. Lars je razgledao Kopenhagen (gradske pivnice, bolje rec) sam, jer je nas let iz Johannesburga kasnio vec u startu, pa smo zakasnili na sljedeci let iz Dohe. I onda eto, umjesto zime na sjeveru, razgledavanje urbanizirane arapske pjescane pustinje.
Moram malo vise u detalje opisati to razgledavanje Dohe, jer smo nakon kratkih konzultacija u hotelu koji su nas smjestili, Christina, Ole i ja odlucili krenuti do obliznjeg vencijanskog shopping molla.  Biolog Ole (eto, koje li slucajnosti) zapeo je na istom letu po povratku iz Juzne Afrike u Svedsku. Spancirao se po NP Krugeru sam sa svojom divovskom lecom, pa smo dio zastoja ubili gledajuci njegove fantasticne fotke.
Villagio Mall u Dohi. Najveci apsurd ovog je kad vidis lokalne tajkune u arapskoj nosnji ili zene u burkama koje shoppingiraju po ducanima, ili se, jos bolje, voze u gondolama.


2013
Hamburg. I opet Deutsche Bahn... Vlak iz Hamburga za Aarhus preko Flensburga je otkazan. DBahn nam je milostivo udijelio nove karte: za Aarhus preko Kopenhagena! Tako da smo imali romanticnu voznju trajektom i jos ca sat vremena kasnjenja vlaka iz Kopenhagena. Doma stigosmo sa nekih 5 sati kasnjenja sve skupa. Ne zvuci to tak lose, al kad stignes u 3 ujutro imas osjecas da je to bilo 15 a ne 5 sati kasnjenja. Razloge otkazivanja i kasnjenja pojedinih vlakova saznali NISMO.
Stanica bahna u Hamburgu, sa pogledom na novu zgradu opere
koja se gradi na krovu jednog skladista u hamburskoj luci.
Toliko o mojim dogodovstinama, a ako imate kakvih slicnih i vi, rado bih ih procitala u komentarima! :)

^Ujdurma je turcizam~ za napravu, smicalicu.

Sunday, 3 November 2013

O Inuitima iz jedne skroz drukcije perspektive.

__________________________________________________________________________________
O Inuitima sa Grenlanda nisam znala bas puno. Ni o Grenlandu, kad smo vec kod toga.
U Danskoj je uvrijezeno misljenje da su grenlandski imigranti socijalni slucajevi koji zive od  mjesecne novcane pomoci od strane danske socijale, a te pare najcesce trose na opijanje.
Shvatit cete vrlo brzo koliko je sebe dostojna ova fotka Inuita od legica...

No, ovaj se vikend u Aarhusu odrzao II Itching-scratching festival dokumentarnih filmova, te sam dobila uvid u pricu o Inuitima na Grenlandu sa one druge strane. (Op. Svima toplo preporucam da pogledaju program i ytubaju filmove, jer je vecina bila stvarno zanimljiva) Ono kad odes na projekcije da cujes malo naskog jezika, pa se i nasmijes, i rasplaces, i vidis hrpetinu jako dobrih dokumentaraca. Istinabog, oni danski su stvarno cudni - kao uostalom i vecina njihovih igranih filmova. Al o tom, potom.

Dakle, Grenland je najveci otok na svijetu. Pa onda, makar je u arktickom krugu, i njega se doslo na ideju kolonizirati. Inuiti su starosjedilacko stanovnistvo, a kolonizatori Danci od 20og ih stoljeca aktivno de-grenlandiziraju. To je bio i fokus dokumentarca koji sam gledala, sa jednom od stravicnijih scena kada jedan od protagonista kao inuitsko dijete rodjeno na Grenlandu, i poslano u skolu u Dansku, vise ne prica materinji jezik niti komunicira sa familijom (bake u ono doba jos nisu ucile danski), pa ono sad u jednom kadru pokazuje grendlansku zastavu na zidu: tj. zastavu
D A N S K E slozenu od Lega.

Danas je otok semi-autonomna drzava; Danska jos ubire nekakve (vjerojatno kojekakve) poreze. U dokumentarcu je bilo rijec i o dva ministra koji ne pricaju ni rijec grenlandskog. Dobro obavljen posao de-grenlandizacije...

Puno komentara protagonista te citiranih inuitskih uzrecica podsjetilo me na indijanske uzrecice i ono pismo poglavice Seattla ondasnjem americkom predsjedniku.  Kao on o prirodi i covjeku, ovi su se dotakli psiholoske strane terora kolonizanizacije. Jos jedna Op. katastrofalno, i grenlandska su groblja (bar ono jedno iz dokumentarca) krcata plasticnim cvijecem!! ;(

Sve skupa me potaknulo na premisljanje da li ima uopce smisla poceti uciti danski (jedna od mojih trenutnih egzistencijalnih zivotnih dilema). Nakon odgledanog sam izgubila nesto od ono malo moje motivacije...

Za kraj, ako vas zanima dokumentarac, naziv u komentaru da ne ostetim umjetnicki copyright redatelja. Vrijedi gledanja, bar zbog prekrasnih kadrova grenlandskih krajolika. I najodlicnijeg zadnjeg kadra.