Sunday, 26 September 2010

zticky traps - drugi dio; malo lakog komicnog stiva

kriticni dio mog terenskog rada je nabava svih mogucih i nemogucih materijala i supstanci za uzorkovanje kukaca, posto je pitanje prehrane kljucno! kljucno naravno za moj phd, kako i zasto su socijalni pauci tu i jel se hrane bolje i vise od rodjaka samotnjaka (iskreno, ovo je prilicno dobar sazetak mog trogodisnjeg doktorata)?


e pa sad su tu opet ZTICKY TRAPS,
 pisala sam vec nesto o njima pred mjesec-dva. ljepljive zamke u koje nalete kukce. da nalete pa ne odlete, treba narucit specijalno ljepilo. koje onda zapne na indijskoj carini. pa se narucuje druga tura, jer kad prva konacno stigne - ispadne da je bacva premala za tromjesecni teren u indiji. ovaj sam put narucila ljepilo iz australije, i mail koji stize nakon moje narudzbe, ne mogu ne podijelit s vama!
- sretan put i dobro more mom ljepilu!!!

Hi Marija, 

Your goods were gently taken from the entosupplies.com.au shelves and delicately placed onto a satin pillow.

A team of no less than 100 dedicated entosupplies employees marvelled at the aura emanating from the pillow and the revered prizes resting aloft.

Candles were lit...ancient magical incantations were chanted...indeed, some strange but wonderful dancing ensued...but finally, the items were carefully packed.

We then started celebrating the brave journey your goods would soon take out into the big wide world. Marching down to the post office, with police
escort in tow, we were greeted by the entire town, and we all then waved farewell to your parcel, on this fine and unforgettable day, Wednesday 22nd September, 2010!!!

nema struje nema interneeeeeeeta

-skuzili ste valjda da se ovaj naslov ne treba citat, nego pjevat melodramaticnim melosom balkanskih narodnih, a moze i hrvatskih cajki.

u rijetkim trenucima kad doticnih visih energetskih sila ima, odgovara se na mailove, skypa i posta na blogove - sve to naravno brzinom puza.

Tuesday, 21 September 2010

Shudre i kako probiti led pocetnih turisticko-rasnih predrasuda

-koje svakom upadnu u oko, iako su Indijci stvarno puno nenemateljivije i prijateljski znatizeljni od recimo beduina u jordanu.
Najdojmljivije iskustvo do sad su bilo nam je pardnevno druzenje sa cetvoricom mladih kompjuterasa iz Bombaya, koji su bili ovdje na tjedan dana, poducavati klince robotici. Nakon pocetnog muka za vecerom, kao i sa svakim indijcem ovdje – kad se osjecamo kao bijele lutke jer nitko za stolom ne prica sa nama nego pitaju direktora, jako simpa covjekA, Dr SHIBU, a jel one pricaju engelski i koliko su dugo ovdje, i zar sve proucavaju bas samo pauke??? – sprijateljile smo se s njima i ubrzo raspravljali o svim mogucim i nemogucim vidovima svakodnevnog zivota. u gradu s toliko ljudi (Bombay), bar dvostruko vise nego cijela hrvatska, svaki izlazak na ulicu mi zvuci kao suluda pustolovina. Od njih cetvorice, jedan je budist, jedan musliman a dvojica hindusa.







jedno smo  popodne nakon rucka zasjeli na verendu i vec je debelo zaslo sunce, pa smo

docekali
i veceru raspravljajuci o kulturnim razlikama unutar
Indije, i Indije i Europe:_:






Osim kasti, od kojih se najniza zove shudre (grozote da ne smiju ni koraknut na sjenu visih kasti); zene su bez obzira na vjeru jos uvijek zaista sputane u drustvu, dogovoreni brakovi i danas postoje.  Poslije visesatne rasprave o svemu i svacemu, i bez kikirikija, piva i kostica, odlucili smo tako krenut u nocnu setnju oko kampusa... slijedi najbolji dio: hodamo po makadamu, dodemo do neke ulicne lampe, i da bi bolje vidjeli neko zvijezdze, klik- jedan od njih otisao do lampe i ugasio prekidac, jer svaka ulicna lampa ovdje ima prekidac pa ne moras ubit zarulju da bude mrak. HeheheheheheheJ

GANESH i ostali

-bogovi-
Indija je, AKO NISTE ZNALI, vjerski jako sarolika, ali svi se cine vise-manje tolerantni prema ljudima drugih religija. Fascinantno, ili mozda samo zabluda jednog turista! Osim vjerske sarolikosti, mene naravno fasciniraju i boje svih mogucih i nemogucih nijansi – na licima, ulicama, leptirima, kucama, haljinama...
Prosle je subote bio veliki blagdan – onih slonovsko-covjecjih kipova, ilitiga GANESHA. Ganesh je bog mudrosti, ili medu obicnim pukom bog dobre kobi, pa mu se ljudi obracaju u svakoj prilici kad recimo pocinju gradit kucu ili na pocetku skolske godine, za uspjeh i srecu...kipova i hramova ima doslovno na svakom koraku, u bilo kojem selu, uz ceste i drvece, zidine. Tako je prosle subote i na ovaj nas kampus dosao svecenik (hindus, kao i vecina ljudi ovdje, pa inace samo usput, zivimo u vegetarijanstvu), i posvetio kip ganesha, pomazao ga medom, mlijekom, donio voce i okitio ga cvijecem. Popodne smo svratili u obliznji gradic da vidimo kako izgleda blagdansko slavlje. Atmosfera je hiponotizirajuca, pogotovo uz obliznje jezero, gdje sve obitelji dolaze sa kipicima sa kucnih oltara – miris cvijeca i mirisnih stapica, masa ljudi (naravno to je svakodnevnica u napucenoj zemlji), ne znam koliko ce fotke to docarati, ali bilo je lijepo dozivjeti. Najbolji dio bile su posjete obiteljskim kucama profesora iz agastye, gdje smo dobile voce i paprene kolacice. Vivi i ja smo veliki ljubitelji njihovog tradicionalnog crnog caja, pa di ces bolje nego pijuckat svjezi caj i razgledavat sobu i namjestaj, dok umirem ne od sparine nego zelenih ljutih papricica u svakom milimetru naoko pitomog kolacica.

Uvodni iz indije

Ovo sam vam napisala pred koji tjedan, al eto kako smo srecom na tromedji indijskih pokrajina i mreza, doslo je valjda vrijeme da se i uspjesno uploada na internet!:) :::::
Utorak 31og kolovoza krenule iz kopenhagena. Srijeda 1i rujna sletile u bangalore rano ujutro. Tropsko-temperaturni sok, pa sam nakon klimatiziranih aviona odmah pokupila prehladu i groznicu - tako da je moj prvi tjedan aklimtizacije u bangaloru bio vise-manje ispijanje cajeva i spavanje posto me visoka temperatura totalno iznokautirala prva dva dana.
Upoznajemo ekipu na Indijskom institutu znanosti, posto smo ovdje zahvaljujuci profesorici Rohini, evolucijskoj biologinji koja se bavi cvrcima. Ona i njen cijeli cvrcasti labos su stvarno bili prijateljski domacini i pomogli nam u organizaciji vise nego sto jevaljda moguce u ovom sveopcem indijskom kaosu.
Tropsko drvece i najnemoguce kaoticni promet su dvije stvari koje su me prvo impresionirale. Indijci su vrlo ljubazni domacini, i radoznali ljudi koji ne mogu pojmiti sto Lena, Virginia i ja radimo na ulicama njihovog grada (sada nakon dva tjedna, njihovog sela – sto je naravno puno veci dozivljaj)! Tako da je znatizeljno zurenje bilo dok kupujemo voki-tokije i vrtne rukavice na ulicnim placevima, ili jedemo curry u restoranu, normalna pojava. Nema sta, tri majmuna koja zure u letipase na krivoj strani ulice, tri majmuna koja pokusavaju prezivjet curry od dzumbira dok se svih 7 konobara u restoranu sjatilo oko stola da vidi kako nam ide – pa onda i svi ostali gosti shvate da imaju vecernji zabavni program uz veceru! Na kraju svega, ne znam tko je bio iscudeniji na kraju veceri – mi ili ono. U svakom slucaju, sve bakterije u mom prehladenom grlu nisu prezivjele vrhunski zacinjeno iskustvo!!!!! Da da, hrana zari i pali, pa mi se jos i sad, dva tjedna nakon, za svaki obrok otvore svi disni putevi, ali barem se vise ne crvenim – osim u iznmnim prigodama kad zagrizem u komad zelene ljute papricice – OHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHH :P

Kompanjonke Lena i Vivi su kolegice iz paucarkog labosa u danskoj, sve tri studiramo nesto na tim socijalnim paucima. Osim radnih dozvola i papira, imale smo i neizvjesnost lokacije tereniziranja – krajem prosle godine mentorica nam je nekako natuknula da bismo mogle probati teren u Indiji umjesto juzne Afrike, posto je u samom kampusu u bangaloru bilo puno kolonija paukova. No pocetkom ovog ljeta mjesto je spaljeno i buldozirano, i uskoro postaje gradiliste! Sve super kad to cujes par dana nakon rezerviranja avionske karte za tri mjeseca terena..... tako da sad pisem iz Agastye – kampusa na tromedji indijskih drzava Andre, Tamil Nadu i Karnatake – juzna Indija, ali sjeverno od b'glora. Institucija funkcionira kao skola u prirodi, djeca iz okolinih gradova i mjesta dolaze svaki dan umjesto normalne nastave, i ovdje uce o principima prirodnih znanosti gradeci modele proucavajuci zracne struje, elektricne krugove, anatomiju kraljeska itd itd itd. Mjesto je vise nego savrseno za tromjeseni boravak u Indiji, jer gradski smog i buku b'glora mislim da stvarno ne bih prezivjela! Nas tri smo ovdje prvenstveno da  odradimo svoja terenska istrazivanja, paukova ima dovoljno, ali cemo se takoder ukljuciti u edukaciju djece o bioraznolikosti kampusa, posto smo dosad procesljale cijeli teritorij u potrazi za kolonijama. Super je sto ih doslovno ima u svakom vrtu, i po stablima u okolnim selima, ali nitko nikad nije bacio pogled na cudna gnijezda, a kamoli cuo za socijalne paukove! Jedna od fascinantnih stvari u kampusu je divovski ljekoviti vrt na jednom od okolnih brda – ograden kamenjem u obliku zene, muskog i djeteta. Svaka je biljka zasadena na dijelu tijela gdje ima ljekovito djelovanje, a iz daljine izgleda fascinatno! Tako da djeca dodu na vrt,  setaju okolo i uce koja se biljka i kako koristi.
Kulturni sok i upoznavanje Indije je ovdje bar meni najfascinantiji dio price. Moja znatizelja nije nista u usporedbi sa njihovom, kad vide nas tri dok setamo po njihovom malom selu, ja sa GPSom i jastucnicom u potrazi za kolonijama .... a oni nikad vidjeli bijelca prije. Sunce je opako, a prije zalaska bodu komarci malaricari, ali svaki je dan landranje po terenu prava avantura!
Nas prvi izlazak na jednu od lokacija cvrcastog labosa, u potrazi za paucjim kolonijama, zapoceo je naletom na kobru. O da, pravi tropi! Kolonija smo nasle dovoljno, ali je fora bila u tome da je selo toliko ruralna sredina daleko od b'glora, da nam nitko nije dao ni pomislit traziti smjestaj – kad nemaju filtrirane vode niti struje vise nego sat-dva dnevno. Osim toga nekako mi je draze bit ovdje malo sjevernije, posto sam osim kobre tamo dobila takvu crvenu boju za tri sata na suncu, da mi nije bilo jasno jesam totalno prolupala kad se sjecam da sam dva puta trackala faktor 30 na sebe! al eto, Vivi i ja se slazemo: bolje pripeka nego kisa u danskoj!